Mobijeve oči
Znaš… Moby nije samo pas,
to je čudo od pamuka i snijega.
Kad legne kraj mene,
kao da svijet… odjednom biva manjeg ega.
I kad Moby protrči,
trava se savija da ga poljubi,
a vjetar mu šapuće:
„Mali, hajde, probudi ljude…”
Ima Moby te oči,
što kao fenjeri iznutra gore,
pa kad te pogleda –
više ti se ne žuri nikud, ni gore, ni dole.
A zna se uvući u srce,
kao lopov bez loše namjere,
i tamo spavati
u sobi gdje i sjećanja biraju boje.
I kad se vrati s igre,
Moby nosi komad neba u krznu,
i ostavi ti ga na tepihu –
kao da kaže: „Evo, nek’ ti se nađe u snu.”
Znaš… možda će jednom nestati tragova šapa,
i tišina će prekrit’ sve njegove staze.
Al’ dok u džepu čuvam pramen bijelog paperja,
Moby će mi opet trčat’… kroz sve faze.
Download: Mobijeve oči.mp3